Oduvijek sam mrzila nedjelje. Kraj vikenda. Kraj tjedna. Kraj relaksacije. Kraj bezbrižnosti. Puna napetosti, a “stvorena” za zbližavajne. Od jučer mrzim nedjelju još više..
Hladno si napisao: “Nedjelju putujem”. Očekivala sam tvoj odlazak. Čak sam na neki način željela da čim prije odeš tako da se što prije vratiš. No sada kada znam da odlaziš za 3 dana, želim da ta nedjelja nikada ne dođe. Da svijet stane u subotu ujutro dok još ležiš kraj mene. Želim da sunce više nikada ne zađe. Da mjesec više nikada ne obasja grad. Da nikada ne napustiš, kako si ga ti nazvao, naš krevet. Da nikada ne odeš od mene.
Reći će ljudi ‘mlada je, dramatizira, još će sresti stotine takvih’. Ne razumiju. Ne znaju koliko mi je stalo do tebe. Do nas. I bolje. Nitko nikada neće ni saznati za našu priču.
Ne posjedujem te. Nisi moj. A toliko sam tvoja. Kao nikad prije. Kao nikada do sad..
Kiša. Padat će kiša. Što se mene tiče, nek’ pada svaki dan do tvoga povratka. Nije me briga. Ionako će na mome licu svakodnevno padati kiše. Sve do tvoga povratka. A tada će zasjati sunce. Zasjat će jače no ikad. Nek’ tada traje vječno. Jer više neću dozvoliti da odeš. Barem ne bez mene… Bez tvoje malene…